Stope izumiranja povećale su se tijekom posljednjih pet stoljeća, ali su općenito opale u posljednjih 100 godina
Analiza stopa, obrazaca i uzroka nedavnih izumiranja biljaka i životinja donosi iznenađujući obrat tvrdnje o masovnom izumiranju
Istraživanje dovodi u pitanje tvrdnje da se na Zemlji događa šesto masovno izumiranje vrsta, ali ne umanjuje rizike klimatskih promjena i ozbiljnost krize gubitka bioraznolikosti kao izravne posljedice ljudskog djelovanja. Međutim, istraživanje pokazuje da se stope izumiranja vrsta ne ubrzavaju, već da su svoj vrhunac dosegle prije mnogo desetljeća.
Nova studija Kristen Saban i Johna Wiensa s Odjela za ekologiju i evolucijsku biologiju Sveučilišta u Arizoni otkriva da su tijekom posljednjih 500 godina izumiranja biljaka, člankonožaca i kopnenih kralježnjaka svoj vrhunac dosegle prije stotinjak godina te su od tada u opadanju. Nadalje, istraživači su utvrdili da su nedavna izumiranja uglavnom bila uzrokovana invazivnim vrstama na izoliranim staništima poput otoka, dok današnju najveću prijetnju predstavlja uništavanje prirodnih staništa.
Istraživači ističu kako su tvrdnje o trenutačnom masovnom izumiranju možda utemeljene na klimavim pretpostavkama jer projiciraju podatke iz prošlih izumiranja u budućnost, ne uzimajući u obzir razlike između čimbenika koji su ih uzrokovali.
Objavljena 15. listopada u časopisu Proceedings of the Royal Society of London, ova studija je prva koja analizira stope, obrasce i uzroke nedavnih izumiranja, odnosno 912 vrsta biljaka i životinja koje su nestale tijekom posljednjih 500 godina, a analizom je obuhvaćeno gotovo dva milijuna vrsta.
„Otkrili smo da su uzroci tih nedavnih izumiranja vrlo različiti od prijetnji s kojima se vrste danas suočavaju“, kaže John Wiens, profesor ekologije i evolucijske biologije. „Zbog toga je problematično ekstrapolirati te obrasce u budućnost jer se glavni pokretači brzo mijenjaju – osobito u pogledu gubitka staništa i klimatskih promjena.“
Prema Saban i Wiensu, najizravniji uvid u gubitak vrsta dolazi iz nedavnih izumiranja tijekom posljednjih pet stoljeća. No, studije koje te obrasce prenose u budućnost često polaze od pretpostavke da su nedavna izumiranja pouzdan pokazatelj sadašnjeg rizika i da su slična među različitim skupinama, kroz vrijeme i u različitim okruženjima, što autori osporavaju.
„Na naše iznenađenje, pokazalo se da su prošla izumiranja slabi i nepouzdani pokazatelji trenutačnog rizika s kojim se suočava bilo koja skupina biljaka ili životinja“, kaže glavna autorica Kristen Saban, sada doktorandica na Sveučilištu Harvard.
Stope izumiranja jako su varirale među skupinama – najčešće su izumirali mekušci (puževi i školjkaši) te kralježnjaci, dok su izumiranja među biljkama i člankonošcima bila rijetka. Većina izumrlih vrsta bile su endemične za izolirane otoke, poput Havaja. Na kontinentima, većina izumiranja dogodila se u slatkovodnim staništima. Na otocima su izumiranja najčešće bila povezana s invazivnim vrstama, dok je na kopnu glavni uzrok bio gubitak staništa. Mnoge otočne vrste nestale su zbog predatora i konkurenata koje su donijeli ljudi, poput štakora, svinja i koza. Pomalo neočekivano, istraživači nisu pronašli dokaze o povećanom izumiranju uzrokovanom klimatskim promjenama u posljednjih 200 godina.
„To ne znači da klimatske promjene nisu prijetnja“, kaže Wiens. „To samo znači da prošla izumiranja ne odražavaju sadašnje i buduće prijetnje.“
Autori su također analizirali razine ugroženosti – poput kategorija „ugrožen“, „kritično ugrožen“ ili „najmanje zabrinjavajući“ – za 163 000 vrsta prema procjenama Međunarodne udruge za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (IUCN).
„Trenutačna razina ugroženosti vjerojatno nam daje najbolji uvid u ono što se sada događa i što bi se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti“, kaže Wiens. „Otkrili smo da se današnji obrasci prijetnji razlikuju od onih iz prošlih izumiranja. Primjerice, većina izumrlih vrsta bile su otočne vrste mekušaca i kralježnjaka koje su nestale zbog invazivnih vrsta, dok su danas najugroženije kopnene vrste koje se suočavaju s uništavanjem staništa.“
Saban naglašava da studija ne bi trebala „poslužiti kao opravdanje“ za umanjivanje ljudskog utjecaja. „Gubitak bioraznolikosti golem je problem i mislim da još nismo vidjeli sve njegove posljedice. No, važno je da o tome govorimo precizno i da naš znanstveni pristup bude rigorozan kako bismo mogli točno opisati te gubitke i spriječiti buduće.“
Suprotno mnogim ranijim tvrdnjama, istraživanje je pokazalo da se stope izumiranja ne ubrzavaju, već da su svoj vrhunac dosegle prije mnogo desetljeća. „Analiza pokazuje da stope izumiranja ne rastu kako mnogi tvrde, već su zapravo bile najviše prije više desetljeća“, kaže Wiens.
Kod nekih skupina, poput člankonožaca, biljaka i kopnenih kralježnjaka, stope izumiranja su se posljednjih stotinu godina – osobito od ranih 1900-ih – zapravo smanjile. „Jedan od razloga je“, kaže Wiens, „to što se mnogi ljudi predano bore da spriječe izumiranja, a postoje i dokazi da ulaganja u očuvanje prirode doista daju rezultate.“
Prema Saban, motivacija za ovu studiju bila je želja da se odmakne od apokaliptičnih scenarija. „Ako kažemo da je ono što se sada događa poput udara asteroida u Zemlju, problem postaje nerješiv“, kaže Kristen Saban. „Ovim pristupom nadamo se da naš rad može pomoći boljem razumijevanju gubitka bioraznolikosti i pronalaženju učinkovitijih načina da ga zaustavimo.“
Ekovjesnik