Sve manji i tanji ledeni pokrov Arktičkog oceana

Razina leda u Arktičkom moru u ljetu 2018. šesta je najniža ikad zabilježena

Ledeni pokrivač Arktičkog oceana svako ljeto bilježi pad u svojoj razini, ali i debljini. Ove godine zabilježena je šesta po redu najniža razina leda od svih razina zabilježenih u razdoblju od 1981. godine do danas, a udio višegodišnjeg leda gotovo se prepolovio - sa 60 posto pao je na svega 34.

Nestanak leda arktičkog područja

Led Arktičkog oceana dostigao je svoj ljetni minimum za ovu godinu s površinom od 4,59 milijuna kilometara kvadratnih (cca. 1,77 milijuna kvadratnih milja) te se može smatrati šestom najnižom, satelitom zabilježenom vrijednošću, zajedno s onima zabilježenim u razdoblju od 2008. do 2010. godine.

Zabilježeno je ukupno dvanaest izuzetno niskih vrijednosti površine ledenog pokrova tijekom ljetnih mjeseci, i to sve u posljednjih dvanaest godina. Izmjerene vrijednosti koje je objavio američki National Snow & Ice Data centar (u daljnjem tekstu NSIDC) su privremene jer, kako navode, promjene vjetrova i postsezonsko otapanje i dalje mogu smanjiti količinu leda na Arktiku.

Sezona otapanja kojoj se ne nazire kraj

Kako se ljeto na sjevernoj polutci bliži kraju, godišnje se povlačenje ledenog pokrova Arktičkog oceana usporava prije početka ponovne akumulacije leda. Ta točka prelaska svake se godine označava kao ljetni minimum i koristi kao indikator „zdravlja“ ledenog pokrivača Arktičkog oceana.

Ljetni minimum 2018. godine spada u šest najnižih zabilježenih minimuma do sada, od kojeg su niži jedino oni zabilježeni u 2015., 2011., 2007. i 2006. godini te onaj zabilježen 2012. godine koji predstavlja rekordno nisku razinu leda s površinom od samo 3,39 kilometara kvadratnih. Stanje u 2018. godini je 1,63 milijuna kilometara kvadratnih ispod prosječnog ljetnog minimuma za razdoblje od 1981. do 2010. godine.

Grafikon u nastavku prikazuje usporedbu količine ledenog pokrova u 2018. godini (plava linija) s rezultatima prethode četiri godine, rekordnog ljetnog minimuma 2012. godine (smeđa iscrtkana linija) te prosječnom vrijednošću promatranog dužeg perioda (siva linija).

Izvor: National Snow & Ice Data centar

Satelitski podaci pokazuju kako je razina arktičkog leda dostigla svoj minimum na dva datuma ove godine – 19. i 23. rujna. Zadnji datum je jedan od novijih do sada zabilježenih datuma postizanja ljetnog minimuma te se on pojavio oko pet do devet dana kasnije nego li je to bilo u prosjeku razdoblja 1981.-2010. godine.

NSIDC je priopćio kako je to kašnjenje barem djelomično uzrokovano južnim vjetrovima s Istočnosibirskog mora, koji su donijeli topli zrak u arktičko područje i spriječili širenje leda prema jugu.

„Iako ove godine nije zabilježen rekordni pad u razini leda Arktičkog oceana, ona još uvijek zabrinjava“, rekla je Julienne Stroeve, profesorica polarnih promatranja i modeliranja na Londonskom sveučilištu, viša znanstvenica u NSIDC-u i članica Arctic Basecamp udruženja. Za Carbon Brief je, također, navela kako se u posljednjih deset godina, otkad se provode praćenja i bilježenja razine leda, arktički led otpada brže nego ikada prije. Naime, gubilo se više od polovice ledenog arktičkog pokrivača za vrijeme ljetnih mjeseci od kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas te se u narednih nekoliko desetljeća tijekom ljetnih razdoblja realno može očekivati Arktički ocean bez leda.

Hladno i oblačno, no led se i dalje topi

Ljetna sezona otapanja leda ove godine započela je krajem ožujka nakon što je dosegnula drugi najniži zimski minimum od svih do sada zabilježenih. Razina ledenog pokrova ostala je niska tijekom proljeća, s prosječnom razinom u travnju bliskoj onoj iz 2016. godine, dok je prosječna vrijednost za svibanj bila druga najniža od do sada zabilježenih.

Proljeće 2018. godine bilo je neuobičajeno toplo s dosta visokim temperaturama za arktičke predjele. Na primjer, temperature u mjesecu svibnju u Svalbardu (norveška skupina otoka u Arktičkom oceanu) bile su za šest stupnjeva Celzijevih više od prosjeka.

Međutim, hladniji i vjetrovitiji uvjeti od lipnja nadalje uzrokovali su sporo otapanje leda, unatoč kratkim razdobljima brzog otapanja. To se odrazilo na prosječne razine leda za lipanj, srpanj i kolovoz, u kojima su zabilježene četvrta, deveta, odnosno sedma najniža vrijednost površine ledenog pokrova.

„Vrijeme na Arktiku tijekom ljeta obilježio je nizak tlak“, objasnio je Zack Labe, doktorand na Kalifornijskom sveučilištu. „Nizak tlak označava težnju prema hladnijim i oblačnijim vremenskim uvjetima tijekom ljetnih mjeseci“, dodaje.

Arktičke oscilacije također imaju utjecaj na razinu arktičkog leda. Indeks arktičke oscilacije (AO) prirodni je klimatski parametar karakteriziran zapadnim vjetrovima koji cirkuliraju oko Arktika. Jednostavnije rečeno, AO pokazuje stanje atmosfere nad Sjevernim polom. Kada je on pozitivan – kao što je pretežno slučaj od lipnja do rujna – tada su vjetrovi jači te održavaju hladan zrak iznad Arktika. „Ovo su općenito povoljni vremenski uvjeti za manja otapanja leda i kretanje istoga tijekom ljetnih mjeseci“, rekao je Labe.  

„Pozitivan indeks arktičke oscilacije pogoduje manjem kretanju leda iz Arktičkog u Atlantski ocean. To istovremeno pridonosi i neuobičajeno maloj razini leda na području Arktika, posebice u Grenlandskom moru. Također, led na površini mora oko Svalbarda bio je blizu rekordno niskih vrijednosti zabilježenih u posljednjih nekoliko mjeseci“, objasnio je Labe.

Na karti ispod prikazana je usporedba položaja ledenog pokrova 23. rujna 2018. godine (bijelo osjenčano područje) i prosječnog položaja u to doba godine (narančasta linija).

Izvor: National Snow & Ice Data centar

Značajne promjene u debljini ledenog pokrova

Simulacije debljine ledenog pokrivača Arktičkog oceana PIOMAS modelom Sveučilišta u Washingtonu, pokazale su da je prosječna debljina tijekom ljeta blizu dugoročno gledano opadajućeg trenda. „Ledeni pokrov iznad mora mnogo je tanji od prosječne debljine leda oko Grenlanda, gdje je ranije pronađen najdeblji led na cijelom Arktiku. Sveukupno, ledeni pokrov gotovo cijelog Arktičkog oceana je tanji od prosjeka zabilježenog u razdoblju od 1981. do 2010. godine.“

Usporedba procijenjene debljine ledenog pokrova Arktičkog oceana u kolovozu 2018. godine (lijevo) i prosječne debljine u razdoblju od 1981. do 2010. (desno) prikazana je na slici u nastavku. Tamno plava boja na desnoj karti označava područja gdje je led za čak dva metra (oko 6,6 stopa) tanji od prosjeka za ovo doba godine.

Izvor: Zack Labe

Prema Labeu, i debljina i razina Arktičkog ledenog pokrova konstantno opadaju tijekom posljednja četiri desetljeća. Do toga je dovela kombinacija prirodnih varijabilnosti i antropogenog zagrijavanja Zemlje.

No, čak i s relativno hladnim vremenskim uvjetima za ljetnih mjeseci, površina Arktičkog oceana pokrivena ledom još uvijek pada ispod pet milijuna kilometara kvadratnih. Labe ističe kako je to vjerojatno posljedica dugoročnog gubitka višegodišnjeg, debljeg leda koji „napušta“ područje Arktika na drugačijim, novim mjestima u odnosu na prije 30 godina. Na žalost, ove dramatične promjene danas su prisutne za vrijeme svih godišnjih doba.

Problem održivosti mjernih instrumenata

Kako Carbon Brief izvještava u svojoj analizi „stanja klime“, u kolovozu 2018. godine zabilježene su rekordno niske razine tzv. višegodišnjeg leda, odnosno leda koji je opstao duži niz godina bez da se otopio. U prvoj polovici 2018. godine, višegodišnji led činio je samo 34 posto ukupnog leda Arktika, od kojih je samo dva posto onog starog najmanje pet godina. Za usporedbu, tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, više od 60 posto arktičkog leda bio je višegodišnji led.

Manjak višegodišnjeg leda utječe i na provedbu znanstvenih terenskih ispitivanja.

„Da bismo mogli učinkovito provoditi svoje eksperimente i mjerenja promjene Arktika, potrebno je da naše instrumente postavimo na stabilan, višegodišnji led kako bi oni imali priliku u takvom okolišu „preživjeti“ barem jednu godinu. Trenutno je teže pronaći takvu vrstu leda te ćemo u potrazi za istom morati krenuti dalje na sjever. Također, smatram da je bitno skoro redizajniranje znanstvenih instrumenata kako bismo se mogli nositi s brzim promjenama kojima svjedočimo“, objasnila je Stroeve.

Barbara Kalebić / Ekovjesnik

 

VEZANE VIJESTI

Imamo 12 godina za zaustavljanje porasta temperatura!

Vodeći svjetski znanstvenici upozoravaju kako nam preostaje još svega desetak godina da globalno zatopljenje zadržimo na najviše 1,5 °C, nakon čega će zatopljenje od samo pola stupnja znatno pogoršati rizik od poplava, suša, ekstremnih toplina i siromaštva za stotine milijuna ljudi.

Toplinski val otopio najveći švedski vrh

Južni vrh planine Kebnekaise zbog topljenja leda vjerojatno više nije najviši vrh Švedske, a toplinski val u arktičkom krugu nastavlja pržiti cijelu regiju.

PRIJAVITE SE NA NEWSLETTER