Europa kopira Zagreb? Lijepo zvuči, ali gdje su dokazi?
Grad Zagreb uložio gotovo 700.000 eura u neodržavana dvorišta u privatnom vlasništvu
Gradonačelnik Tomislav Tomašević danas je, predstavljajući rezultate projekta ozelenjivanja unutarnjih gradskih dvorišta, izjavio kako je riječ o konceptu koji je „nastao u Zagrebu“, a koji sada „proučavaju i drugi europski gradovi kako bi ga prenijeli u svoje sredine“.
Takva tvrdnja gradonačelnika Tomaševića nije neočekivana, ali je vrlo ozbiljna. Upravo zato zaslužuje ozbiljne dokaze.
Koji su to europski gradovi? Kada su proučavali zagrebački model? Ako izuzmemo konferencije i službene posjete koje su to europske delegacije došle u Zagreb proučavati njegovu „zelenu transformaciju“? Postoje li službeni dokumenti, sporazumi ili projekti koji potvrđuju da je upravo „zagrebački koncept“ postao uzor drugim europskim metropolama ili da ga one namjeravaju primijeniti? Naravno, ništa od toga nije navedeno.
Bez ijednog konkretnog primjera takva izjava ostaje tek još jedan oblik manipulacije i političke propagande, a njezinu istinitost javnost lako može provjeriti. Ako je riječ o „međunarodno prepoznatom modelu“, tragovi takve suradnje ili eventualne primjene bili bi javno dostupni.
Još je problematičnija tvrdnja da je koncept „nastao u Zagrebu“. Ozelenjivanje unutarnjih dvorišta stambenih blokova nije zagrebački izum. Brojni europski gradovi već desetljećima provode vrlo slične programe prilagodbe klimatskim promjenama – od uređenja zajedničkih dvorišta, sufinanciranja zelenih krovova i fasada, uklanjanja asfaltiranih i betonskih površina do sadnje stabala i povećanja zelenih površina u gusto izgrađenim četvrtima. Takvi projekti postoje u Beču, Berlinu, Parizu, Barceloni i brojnim drugim europskim gradovima, a o njima na Ekovjesniku redovito izvještavamo.
Nažalost, takve primjere ne nalazimo u Zagrebu u kojem nema usporedivih ulaganja u javni prostor dostupan svim građanima. Druga je stvar ako se netko zadovoljava mačkama u Masarykovoj ulici, uređenoj „po uzoru na najrazvijenije zapadnoeuropske metropole“, interiorizacijom ćilimima u Martićevoj ili „pješačkom“ Starom Vlaškom.
Razlika je u tome što mnogi europski gradovi građanima ne plaćaju kompletno uređenje privatnog prostora, već sufinanciraju odobrene projekte, dok vlasnici sami sudjeluju u financiranju. Primjerice, Beč već godinama dodjeljuje potpore za ozelenjivanje dvorišta, fasada i krovova, ali ne preuzima cijeli trošak na teret gradskog proračuna.
To, naravno, ne znači da zagrebački projekt nema vrijednost. Ako uređena dvorišta doista povećavaju količinu zelenila, poboljšavaju mikroklimu i kvalitetu života stanara, riječ je o korisnoj inicijativi, čiju će najveću i neposrednu korist ipak imati samo stanari tih zgrada. Samo pokušajte ući i rashladiti se u jednom od tih dvorišta.
Time ponovno dolazimo do ključnog pitanja: zašto se javna sredstva ulažu u ozelenjivanje neodržavanih i zapuštenih dvorišta u privatnom vlasništvu, dok javni prostor i dalje čeka ozbiljnija ulaganja? Stoga je potpuno legitimno postaviti pitanje prioriteta i trošenja javnih sredstava.
Grad Zagreb uložio je gotovo 700.000 eura u uređenje dvorišta koja su u privatnom vlasništvu, dok istodobno brojni javni prostori diljem grada ostavljaju dojam zapuštenosti. Upravo javni prostor koriste svi građani Zagreba, a ne samo stanari pojedine zgrade.
Ako gradska uprava smatra da je ulaganje javnog novca u privatna dvorišta opravdano zbog šire „klimatske koristi“, tada bi jednako uvjerljivo trebala objasniti zašto isti intenzitet ulaganja nije vidljiv na javnim površinama.
Najslabiji dio cijelog priopćenja ipak nije sam projekt, nego uobičajeno hvalisanje „velikim i značajnim projektima“, o čijem se „pokretanju“ nerijetko izvještava po nekoliko puta. Tvrdnja da Europa „proučava zagrebački model“ zvuči impresivno samo simpatizerima „zelene“ gradske vlasti, ali bez ijednog navedenog primjera ostaje samo loš vic.
Ako je Zagreb doista postao „europski uzor“, građani imaju pravo znati tko ga je točno prepoznao kao primjer dobre prakse. Ako takvih primjera nema ili ih se ne želi navesti, onda bi bilo poštenije govoriti o lokalnom projektu kojim se „zeleni“ hvale, a stanari zgrada s dvorištima ozelenjenim javnim sredstvima zadovoljno trljaju ruke.
Pokušavaju li „zeleni“ stvoriti dojam da europske metropole napuštaju vlastite višedesetljetne prakse kako bi učile od Zagreba? Čak i Beč kombinira dobre prakse Pariza i drugih europskih gradova te ih primjenjuje u svom javnom prostoru. O zelenoj preobrazbi Pariza izvještavaju svi svjetski mediji, dok se u pojedinim medijima jedino mogu pronaći plaćeni oglasi TZG Zagreba.
Ako je ovo doista model koji Europa želi kopirati, onda se stanari odabranih dvorišta doista mogu osjećati kao europski pioniri. Ostalim Zagrepčanima preostaje čekati da „zelena revolucija“ jednoga dana stigne i do javnog prostora. Baš kao i „tri mosta u idućem mandatu“.
Stjepan Felber | Ekovjesnik