Pompeji su ponovno naseljeni nakon erupcije 79. godine
Nakon katastrofe, život se ipak nastavio – iako dugo prešućivan, ovaj dio povijesti Pompeja sada ponovno izlazi na vidjelo
Nakon razorne erupcije Vezuva 79. godine nove ere, Pompeji nisu bili zauvijek napušteni, kako se dugo smatralo. Novi podaci s lokaliteta Insula Meridionalis pokazuju da su se preživjeli, ali i novopridošli bez doma, vratili živjeti među ruševine, nadajući se pronaći zaklon i vrijedne predmete pod slojevima vulkanskog pepela.
Ta rana obnova Pompeja bila je improvizirana, nesustavna, a tragovi života prisutni su sve do 5. stoljeća, kada je područje konačno napušteno — možda nakon još jedne velike erupcije, tzv. „Pollenske“ (L’eruzione di Pollena) 472. godine.
Ova hipoteza nije nova, ali sada dobiva snažnu potvrdu zahvaljujući radovima osiguranja, restauracije i učvršćivanja Insule Meridionalis – dijela antičkog grada Pompeja, smještenog u južnom dijelu arheološkog nalazišta. U časopisu E-Journal degli Scavi di Pompei dokumentirani su tragovi ljudi koji su se vratili na mjesto katastrofe i čak počeli stalno boraviti među ruševinama – ondje gdje su gornji katovi kuća i dalje virili iz pepela.
U bivšim domovima ponovno su se pojavili tragovi života. Prizemlja su tada postala podrumi i spilje u kojima su se nalazila ognjišta, peći i mlinovi.
Procjenjuje se da je u Pompejima u trenutku erupcije živjelo oko 20 000 stanovnika, no broj žrtava i dalje je predmet rasprava – dosad je od početka arheoloških iskopavanja 1748. godine pronađeno oko 1300 tijela. Budući da je iskopano dvije trećine grada, pretpostavlja se da je velik broj ljudi u pokušaju bijega poginuo izvan gradskog središta. Međutim, neki su ipak preživjeli, što potvrđuju i natpisi s pompejanskim imenima u drugim gradovima Kampanije.
Neki od povratnika možda nisu bili izvorni stanovnici Pompeja, već ljudi bez krova nad glavom u potrazi za sigurnošću i nadom u pronalazak blaga. Isprva su živjeli u sivom pustinjskom krajoliku od pepela, ali vegetacija se uskoro ponovno počela širiti.
Pompeji su tada nudili ne samo mjesto za život, nego i mogućnost „rudarenja“ – traženja vrijednosti pod zemljom. No, ponekad bi se u iskopavanjima naišlo i na trupla u raspadanju.
>>> Pročitajte još >>> Pompeji „al fresco“: preporučene rute protiv ljetne vrućine
- Arheološki park Pompeji - Palestra Sannitica © Ekovjesnik
Ta kaotična i improvizirana situacija možda je razlog zbog kojeg je rimski car Tit poslao dva bivša konzula kao „curatores Campaniae restituendae“, s ciljem obnove Pompeja i Herkulaneja. Oni su trebali upravljati imovinom onih koji nisu imali nasljednike i preusmjeriti je gradovima pogođenima katastrofom. No, pokušaj obnove nije uspio, a Pompeji više nikad nisu postali ono što su bili. Umjesto toga, prema arheološkim podacima, postali su skup neformalnih naselja bez osnovne infrastrukture i rimskih standarda urbanog života.
Unatoč tome, to neslužbeno naselje preživjelo je sve do kasne antike, kada je konačno napušteno, moguće nakon spomenute „Pollenske“ erupcije.
„Katastrofa iz 79. godine monopolizirala je kolektivno pamćenje“, ističe Gabriel Zuchtriegel, ravnatelj Arheološkog parka Pompeji i suautor članka. „U težnji za postizanjem ‘razine 79.’ s očuvanim freskama i netaknutim predmetima, tragovi ponovnog naseljavanja sustavno su zanemareni pa i izbrisani bez dokumentacije. Zahvaljujući novim iskopavanjima, slika postaje jasnija: Pompeji nakon 79. nisu bili grad, već improvizirano naselje, svojevrsna favela među ruševinama. Mi arheolozi se u takvim trenucima osjećamo kao psiholozi potisnutih sjećanja – iznosimo na svjetlo ono što je povijest izbrisala. I to nas poziva na dublje promišljanje o arheološkom nesvjesnom – o svemu što je uklonjeno, zaboravljeno ili gurnuto u sjenu prividno važnijeg.“
Stjepan Felber | Ekovjesnik